Ljekovito bilje

Cvjetovi se ubiru, bez čaške’ i ovojnice listova, prije nego što se potpuno rascvjetaju u cvjetne glavice. Cvijet treba potpuno očistiti od larvi arnikine muhe, crnih, nešto većih od zrna prosa i otrovnih, i brzo ga osušiti da ne pocrni od vlage. To se radi u srpnju i kolovozu. Rizom s korijenjem vadi se u proljeće i jesen. Za lijek se obično upotrebljavaju cvijet i korijen, a ponekad i lišće. Cvijet je dio biljke koji se koristi a sastav Arnike je: Alkaloidi, amini (betain, kolin i trimetilamin), ugljikohidrati (sluzni polisaharidi uključujući inulin), kumarini (skopoletin i umbeliferon), flavonoidi 0.4-0.6%, seskviterpenski laktoni: helenalin, eterično ulje 0.2-0.3%, aminokiseline, gorke tvari, kofeinska kiselina, karotenoidi, masne kiseline, fitosteroli, poliacetileni, tanini. Zatim kamfor, gorke tvari i jabučnu kiselinu. U cvijetu ima oko 0,10% eteričnog ulja, kristalni arnicin, flavonoid, smolu, tanin, boju i arnisterol, a u korijenu, osim toga još i oko 10% inulina.
Planinska arnika se koristi u liječenju rana, pri čemu ublažava 

bolove i pospješuje njihovo zacjeljivanje. Koristi se i u liječenju grla, a sa drugim ljekovitim biljkama u liječenju upale pluća, tifusa, slabosti srca, za pospješivanje cirkulacije krvi i izlučivanje znoja i mokraće. Ova biljka je zaštićena vrsta. Od 18. stoljeća, kada se biljka počela koristiti u ljekarnama, njena popularnost je značajno porasla. Nekontrolirano branje učinilo je to da je biljka postala dosta rijetka, pa je morala biti zaštićena. Danas se biljka uzgaja za ljekovite svrhe. U srednjem vijeku arniku se rabilo kao biljku za sve rane i ozljede tijela, a ponekad i protiv embolije i tromboze.U fitoterapiji se lokalno koristi kod opeklina, ozeblina, ugriza insekata, gingivitisa, iščašenja, modrica, reumatoidnih problema i afta. Također se koristi kod posljedica nesreća i sportskih ozljeda (hematomi, otekline…). Za sada su provedena klinička istraživanja kojima se potvrdio pozitivan učinak arnike na upalu mišića i poboljšanje venskog tonusa. Potrebno je još kontroliranih istraživanja da se potvrde ostali učinci na ljudima.

Kamilica je rasprostranjena u skoro cijeloj Europi i Aziji. Raste na mjestima izloženim suncu.Od kamilice se ubiru prvenstveno cvjetovi bez stabljike. Kvaliteta suhe kamilice ovisi o vremenu sabiranja i načinu sušenja, pa o tome treba voditi dodatnu brigu. Vrijedi pravilo da glavice imaju najviše ljekovitih tvari između trećeg i petog dana nakon početka cvatnje. Ubrane glavice suše se toplinom, ali vodeći računa da temperature ne bude viša od 50°C.Upotreba kamilice je vrlo raširena, kako u narodnoj tako i u službenoj medicini. Od cvjetova kamilice najčešće se spravlja čaj, jedan od najpoznatijih narodnih lijekova. Kamilica je tradicionalni, narodni lijek za stomačne tegobe, grčeve, probleme sa varenjem, gastritis, čireve, za smirenje nervne napetosti, kod nesanice i premorenosti. Kamilica se spolja primjenjuje za ispiranje upalnih procesa na koži, rana, opekotina, iritacija, upala očiju, vaginalna ispiranja i kupke zbog svojih antiseptičnih svojstava. Primjenjuje se i kod oboljenja bubrega, jetre i žuči. 

Kamilica je sastojak čajeva koji se primjenjuju za smanjenje grčeva i kolika kod novorođenčadi i beba. Kod stomačnih problema kamilica se kombinira sa kamilicom i matičnjakom. Čaj od kamilice se kapava u oko ili stavlja u formi vlažnih obloga u slučaju infekcije oka. Inhalacije čajem od kamilice se primjenjuju kod prehlade, infektivnih i alergijskih oboljenja disajnih puteva, upala sinusa. Topli čaj od kamilice koristi se za ispiranje usne duplje i grgljanje kod upala grla i desni olakšava disanje i osvježava organizam te smanjuje upalne procese. Ekstrakt kamilice ulazi i u sastav masti i čepića za hemoroide. Pranje kose kamilicom služi za pozlaćivanje plave kose, a tamnija kosa može dobiti svjetliji ton. Poznata je i primjena kamilice u aroma terapiji. Cijenjeno je i poznato i svježe dobiveno ulje kamilice. Jednako je cijenjena i u kozmetici pa kažemo da organizam ozdravljuje iznutra i uljepšava izvana.